Četvrto izdanje novosadske etikete Dark:Scene Records su dva izvođača u kolaboracijskom djelu. Čudnovati album za kojeg priznajem da je jedan od rijetkih da o njemu ne mogu napisati nikakvu konstruktivnu kritiku. Ovdje sam samo naklapao, pretpostavljao i puno toga nakenjao. Jebate, kaj je ovo? Nije mi jasno.

Figurative Theatre je površno (bolje rečeno nikako) predstavljen u recenziji kolaboracijskog albuma "The Great Industrial Comeback" sa DreDDup, pa ovom prilikom ispravljam propust. Dolaze iz Niša, imaju petnaestak objavljenih radova koja su uglavnom singlovi, split i EP izdanja, a po diskografskom pregledu zaključuje se da su počeli s radom negdje koncem 20.stoljeća. Na nastupu održanom 5.X 2008. u Living Room (samo gdje?!) spominje se dvoje glazbenika koji su vjerojatno alfa i omega sastava - Peđa Živanović (kompjuter, synth, vokali) i Katarina Živanović (gitara, synth, ples, fotografija). Njima su se pridužili Nenad iz ćuprijskog sastava Third I (kompjuter), Dražen - Dichotomy Engine (gitara) i Marko Dabetić aka Tearpalm (na gitari), vlasnik onog odličnog albuma "Prijatelj sa Duhovima Mesta", 2008, Slušaj najglasnije. Sam Dichotomy Engine (www.myspace.com/dichotomyengine) je solo projekt Dražen Đorđevića iz Srbije o kome nisam našao baš nikakvih biografskih podataka. Objavio je jedan promo cd, a kritika govori da je riječ o uvodniku u njegov dark-electro svijet kojim se namjerava pozabaviti kroz smjesu ambijentalnog, atmosferičnog, industrial i noise albuma kojeg priprema. Živi bili, pa doživjeli.

A ova njihova kolaboracija je prije svega dosta tvrda elektronska glazba koja ne legne na prvu loptu. Nije da je riječ o nečemu što nije ugodno i slušljivo za uho u pogledu zvuka, nego je stvar u vrlo osebujnim minimalističkim eksperimentima koji to i nisu, ali su teški za provariti ako si trijezan i ako glazbu doživljavaš prirodno po standardnim zakonima pop-glazbe. Može se slobodno reći da je ovo instrumentalni album (vokali su vrlo rijetki i u principu se radi o samplovima). Tvrda i nekomercijalna glazba kao što su bili Suicide, Wire i Throbbing Gristle u '70-im, Sonic Youth, Front 242, Cabaret Voltaire i još cijelo brdo njih u '80-tim, zatim Laibach (a i Borghesia), a danas su to bandovi i izvođači za koje nitko živ nema pojma izuzev šačice ljudi koji su okupljeni oko ove etikete Dark:Scene ili zagrebačke udruge Krlja Ustvari. Ali album je mrak ljudi moji. Mrak mračniji da ne može biti...

Prva skladba "Intro (machine caged emotions)" će zamirisati na duh plesnih (hm?) Psychic TV s prelaza '80-tih u '90-te, no već naredna "We live" uvodi u vrlo mračno i letargično raspoloženje koje je predočeno s jednostavnim linijama syntha čija je

harmonija razvučena s lijevog na desni kanal uz nekoliko popratnih efekata i pratećom mekanom bas pedalom poput otkucaja srca. Osjeti se da je skladba rađena na kompjuteru jer se uočavaju sitne ritmičke pauze koje su se mogle 'zataškati' naknadno dodanim zvukom koji bi napravio 'zakrpu'. A valjda to tako treba biti... Ne znam, vjerujte mi, nisam više pri zdravom razumu kad ovaj album slušam po XX puta. "Fold space in X (reprogrammed)" je plesna tema koja ima vrlo dobar uvod nakon kojeg se očekuje nešto posebno, no osim prigušene i pritajene mistike koju obilježavaju pozadinski vrlo dobro osmišljeni efekti (analogni vokali i različiti šumovi) praktički se ne dobije ništa do li pokušaj synth bas melodije u partituri sa bas pedalom što je preskromno. I tako bi se otprilike moglo sažeti i sijaset narednih skladbi koje uglavnom govore o skromnom autorskom potencijalu koji je možda više plod zabave zajedničkog druženja nego li o jasno profiliranom i zacrtanom kompozitorskom obliku (naslov "His oriental VHS"), ali vjerojatno su stvaralačku ekipu veselili ovakvi radovi. Jedan od boljih brojeva je "Lost cluster (she's not real ambient)" gdje se poigravaju s plesnim sintagmama, minimalističkom melodijom koja asocira na liniju Kraftwerk melodije "Man machine" na electro-dub način i žuborom vode, ali nije jasno što je 'pjesnik htio reći'. Mrak, ambijent, predodžba... zakukuljeno i zakrabuljeno, no to vjerojatno nije niti poanta priče. A onda stiže možda i najjači komad albuma "Fear that grows inside" koji je skoro pa electro-rock sa svim pripadajućim elementima. Ritam je čvrst (konačno zvuk koji asocira na žive bubnjeve), aranžman klavijatura je rockerski a'la sympho-rock, samo je predosadan i monoton, no budući da se radi o glazbi koja i nema previše dodirnih točaka s klasičnim rock nasljeđem, ovo je ipak oslobođenje spram dobrog dijela albuma. Čini mi se da je skladba po aranžmanu rađena za vokal koji manjka i nikako je osobno ne mogu svariti. Možda će se ekipa uvrijediti ako se usporede s beogradskim Petrol ili starim Can, ELP, Comsat Angels i Trans AM, ali je fakat stvar s neobičnim melodijskim crtama. Laibach su na svojem albumu "Laibachkunstderfuge" (2008, Mute/Dallas) priuštili niz sličnih sekvenci. Sve je to vrlo blisko, isto kao i naredna "DADA (soundscape, oil on tape)" koja se zasniva na brzoj izmjeni repetacije melodije (bez kanona, naravno) gdje su korištena tri glavna izvora ukrštenih melodija/ harmonija - synth melodija a'la Bach (a i Ryuichi Sakamoto) sa harmonijom, pratećim lajt-motivima, činela-vodilicama (fuzz) i ženskim back vokalom koji tek povremeno nježno i senzibilno spomene 'DaDa'. Ženski vokal je trebalo jače istaknuti. Ne znaju ljudi šta je DaDa, a objašnjavati dadaizam mi se više zaista neće. Ako do sada ljudi nisu shvatili ne samo umjetnike iz prve polovice 20. stoljeća, a i one čudnovate albume Cabaret Voltaire iz vremena 1975-1985, onda ih nikada i neće. Zlatko Gall, čuveni hrvatski glazbeni kritičar i novinar je napisao da su Cabaret Voltaire bili band poput 'pjetla koji prerano kukuriče', a vidi šta se to događa... ha-ha-ha! Ovi ljudi su u završnici albuma otišli u sjajan plesni eksperiment (naslov "Shooocked") koji graniči neću tvrditi s najboljim Cabaret Voltaire, Front 242, Skinny Puppy, Nitzer Ebb (pa i SCH i Einsturzende Neubauten)... radovima, ali stvar je jebeno dobra i jednostavna bez obzira na lošiju produkciju. Yeah, to je to što se čeka od izvođača u plesnom pogledu jednom u karijeri. Minimalistički, odriješito, jednostavno i plesno u electro dark-industrial sferi ... odlično! (usput, ovo je moja od best-plesnih stvari 2008. godine, samo je šteta što završava u fade-outu, ja bih je osobno produžio na barem još jednu minutu). Pretposljednja "Good old Ultra Violence" je odlična kombinacija techna i minimal elektronike (Kraftwerk, Human League, Cabaret Voltaire, Underworld), te je još jedna sjajna pjesma na albumu. Melodija, ritam kao i basovi su odlični, a nakon nerazumljivog vokalnog djela s puno samplova (hm, a'la Front Line Assembly i Front 242, otprilike) slijede prave senzacije koje se zovu kombinacija elemenata za koje ovi momci možda i nemaju pojma!!! Recimo križani 'new romantics' Ultravox 79-83 sa Visage, Classics Nouveaux, A Flock Of Seaugulls na daleko bolesniji i 'nešminkerskiji' način nego kao to je to bio običaj u ranim '80-tim. Puno bolji nego u vrijeme navedenih zvijezda. (po mojoj skromnoj ocijeni). Jest, fakat je ovim momcima i ekipi napaljenoj na Cabaret Voltaire i Front 242 značilo isto ko' meni Gang Of Four, Kraftwerk, Meredith Monk, The Residents i David Sylvian. Njihovi su utjecaji možda (i sigurno) sasvim drugačiji, ali ja ih kao jedan od rijetkih slušatelja 'sa strane' nikako ne mogu zaobići. Zadnja stvar "Shroud serenity" je daleko bolja i brža varijanta "Fear that grows inside" samo je stvar u tom prokletom zvuku syntha i melodiji koja mi nikako ne ide u uho. Premračno. Mrak, mrak i samo mrak. Nigdje svjetla...

Pretežak je ovo album za savladati... Vjerujte mi, slušao sam ga danima da bih mogao doprijeti u njegovu suštinu, ali nisam najsigurniji da sam je i odgonetnuo. Ovo je neka opaka elektronska kemija. Nešto posebno. Pokušajte odgonetnuti. Ja nisam više pametan kad ovo slušam. Prebedast sam za ovakvo djelo. Priznajem da nemam pojma šta je ovo.

Ocjena (1-10): nemam pojma, ali mu ne bih dao ocijenu manju od 6

Neka opaka alkemija.

terapija.net - horvi // 20/12/2008
Read More …